USPOSTAVA VLASTI dio 3

Crtež Dragiša Trifković

Poučeni stalnim udarcima koji su dolazili iz Ugarske, Turci su pristupili čvršćem povezivanju svoje vlasti u srednjem Podrinju. Tako je došlo do osnivanja zvorničkog sandžaka koji je nakon osnivanja hercegovačkog sandžaka 1470. godine predstavljao treću vojno-administrativnu jedinicu na teritoriji bosanske države, mada se taj sandžak svojom drugom polovinom protezao i na teritorij bivše Despotovine. Njegovo formiranje bilo je prije svega vojno strategijski razlog. Potreba čvršće odbrane i bolje organizacije stečenih posjeda koje su Mađari ugrožavali.

   Zbog čisto strategijskih razloga koji su uslovili njegovo stvaranje, zvornički sandžak ne samo što je duže vrijeme držao sva obilježja istaknute vojne krajine tj. sve do propasti Ugarske 1526. godine, odnosno do početka turske ofanzive za osvajanje Slavonije 1536. godine, nego je sjedinjavao u sebi više suprotnosti. Zvornički sandžak je obuhvatao područja Drine sa obadvije strane, od njenog srednjeg toka sve do utoka u Savu. On je na taj način obuhvatao bosansko rudarsko područje srednjeg Podrinja, kao i srbijansko rudarsko područje Zlazibora, šireći se prema sjeveru s obje strane Drine. 

   Na Drini su se od davnina dodirivala i sukobljavala dva različita kulturna uticaja, Istok i Zapad. To datira još od podjele Rimskog carstva na zapadno i istočno, 476. godine, čija je granica na tom području išla cijelim tokom Drine, a mnogo više od definitivnog rascjepa između istočne(pravoslavne) i zapadne (katoličke) crkve 1054. godine. Drina predstavlja granicu i u kulturnom i donekle, etničkom smislu između Bosne i Srbije. Stvaranje zvorničkog sandžaka koji je obuhvatao obje sfere značilo je mirenje tih dviju suprotnosti.

Osnivanjem zvorničkog sandžaka odvojen je i jedan dio sjevernoistočnog dijela bosanskog sandžaka i pripojen zvorničkom. Tu su bile i dvije tuzlanske nahije. 

Tuzla je od 1474. do 1477. godine evidentirana u bosanskom defteru tj.nalazila se u granicama bosanskog sandžaka, a opet prema najranijem zvorničkom popisu oko 1512. godine dvije tuzlanske nahije činile su najsjeverniju teritoriju zvorničkog sandžaka. 

Zvornički sandžak u XVI vijeku, kao administrativno područje, bio je podijeljen na 31 nahiju, od kojih se među 21 nahijom koje su se nalazile na bosanskoj strani, spominju Gornja Tuzla i Donja Tuzla. 

Kadiluk dvije Tuzle (Memlekhateun) osnovan je najvjerovatnije 1572. godine kada se kasaba Donja Tuzla spominje u okviru zvorničkog kadiluka. Tuzlanski kadiluk spominje se prvi put tek 15.oktobra 1574. godine kada je Veli halifa naib kadije (kadijin zamjenik) u Donjoj Tuzli intabulirao u sidžil jemstvo četraest osoba koje su materijalno jamčile u prilog postavljanja zaima Omera za novog nazira carskih zakupa (mukata). Zatim se ponovo spominje (Veli halifa naib donjotuzlanskog kadije) 14. januara 1575. godine, "kada je evidentirao u sidžil jamstvo deset osoba u prilog Husreva sina Abdulaha, šafara i multezima iz solana i drugih prihoda koji su spadali u jedinstven zakup(...)

Prema tome, kadija je i prvobitno, kao i kasnije, imao sjedište u Donjoj Tuzli, a ne u Gornjoj. Na temelju turskih popisa zna se da je Donja Tuzla već prije sredine XVI vijeka bila utvrđena, tj. predstavljala je značajniju palanku opasanu zidom sa četri kapije, dok se to ne može tvrditi za Gornju Tuzlu. 

Tuzlanskom kadiluku pripadale su nahije: Gornja Tuzla, Donja Tuzla, Sapna, Spreča, Gostilj, Drametin, Visor, Jasenica i Smoluća.

Uspostavljenu vlast i poredak štitile su džindije-vojnici konjanici, koji su bili i zaštitnici otvorenih naselja. Sredinom XVI vijeka džindije srećemo pored hisarija (čuvara zida) u Donjoj Tuzli i to od ukupno 50 vojnih lica (uglavnom hisarija) osmorica su bili džindije. Zatim, u Gornjoj Tuzli od 10 vojnika sedmorica su bili džindije. Od ukupno devet mahala u Donjoj Tuzli su 1600. godine postojale dvije mahale nazvane po imenu džindije. To su mahala Malkoča-džindije i mahala Mustafe Džindije. Jedna od tih mahala i danas se zove Džindić mahala.

 Napomena: Inače podjelom zvorničkog sandžaka bavio se i Hazim Šabanović u svojoj knjizi "Bosanski pašaluk", Sarajevo 1959.