POLITIČKE PRILIKE

Šarena džamija u Tuzli

Naime, bosanski seljaci su, kako je poznato, mnogo trpjeli usljed obračuna posljednjih bosanskih kraljeva sa pristalicama bosanske crkve koji su im silom nametali katoličku vjeru. Iako je formalna likvidacija bosanske crkve ( patarenstva ) bila dovršena u deceniji koja je prethodila dolasku turske vlasti (1450 - 1459), sjećanje na stradanja, posebno seoskog stanovništva u kojem je bosanska crkva imala jako uporište, bilo je svježe  u narodu. S druge strane, ekonomski položaj seljaka uopće bio je težak, a pogoršavale su ga još i teške političke prilike, dok je položaj seljaka koji je bio u kmetskom odnosu prema feudalcima bio znatno teži od položaja obične zemljoradničke raje (slobodnih seljaka, pastira-vlaha).

Stav Turske općenito prema svojim podanicima drugih vjera bio je određen propisima Šerijata, koji priznaju sve monoteističke religije. Sloboda vjere nemuslimanskih podanika bila je proklamovana i pojedinačno zagarantovana njihovim vjerskim predstavnicima u času kad su se Turci susretali sa svakom od tih religija kojima su davane i izvjesne vjerske autonomije.
      O takvom položaju crkva i kršćanskih podanika svjedoči kasnije turski arhivski materijal u svim manastirima, katoličkim i pravoslavnim, na našem području (akti i predstavke svećenstva upućene turskim upravnim i sudskim organima i dr.).
       Počeci prihvatanja islama datiraju i prije pojvae Turaka u Bosni. Odmah poslije 1435. godine, od kada su stekli prve stalne pozicije u Vrhbosni, koja je tada činila dio tzv. Skopskog krajišta, uskog koridora koji je obuhvatao nekoliko vilajeta sa utvrđenim gradovima od Skoplja do Hodidjeda, islam primaju pojedinci, obično porijeklom iz značajnijih porodica, stare spahije, gradske posade i prebjezi. Ovom činjenicom se možemo objasniti pojava istaknutih vojskovođa i političara Bosanaca još u vrijeme Mehmeda Osvajača. Što se tiče obične raje, ona je znatno kasnije počela primati islam.
       Poznato je da su padom Bosne (1463) bile preuzete mnoge sitne spahije i gradske posade koje su Turcima bez borbe predale gradove. Među njima je izvjestan broj kasnije prešao i na islam. Tako se u popisu iz 1486. godine spominje 14 spahija sa oznakom "novi muslimani" (muslim-i nev).
       Dalje, u tom popisu, za novog muslimana spahiju spomenuto je ime oca ili brata kršćanina i označeno prezime iz kojeg je vidljivo kršćansko porijeklo (Ismail Đurić, Jusuf Radosalić itd.).
      Kod imena mnogih novih muslimana koja su pokrivena eufemističkim pseudonimima kao sinovi Abdulahovi (božijeg roba) gubi se kršćansko porijeklo.
      Prihvatanjem  islama odražava se u brojčanom pogledu pa su tako već 1533. godine u Gornjoj Tuzli bile 44 muslimanske kuće. ( Podaci iz knjige Bosanski pašaluk 117-128.) Prihvatanje islama bilo je u stvari politički gest kojim se na najbolji način izražavalo priznavanje osmanlijskog poretka i prihvatanje osmanske državne misli, i svega onog pozitivnog što islam sa sobom nosi. Stvar se u tom pogledu polagano mijenja tek razvojem kasaba i podizanjem u njima muslimanskih kultnih ustanova (džamije, mesdžidi, tekije) koje su u stvarnosti u početku predstavljale istovremeno i prosvjetne ustanove. Posebne prosvjetne ustanove (mektebi i medrese) na ovom području spominju se stoljećem kasnije.  
      Razvitak gradova ubrzavao je ujedno i proces prelaženja na islam okolnog stanovništva, naročito seoskih zanatlija, koje se selilo u grad i na taj način sticalo i poreske povlastice kasablija.
     U periodu osmanlijske ekspanzije i širenja granica stvaralo se stabilizovano zaleđe koje je davalo koloniste, naročito zanatlije za naseljavanje gradova u novoosvojenim oblastima.
     U kasabi Donja Tuzla sredinom XVI vijeka broj muslimanskih kuća u pet mahala iznosio je 283, a broj kršćanskih kuća u "varoši" 46 starosjedilačkog varoškog stanovništva i 72 kuće pridošlog kršćanskog stanovništva sa sela. Prema tome, odnos stanovništva u kasabi bio je oko 71% muslimanskog stanovništva prema 29% kršćanskog stanovništva. (Bosanski pašaluk 129-142).